PIV · 2661
ĉantaĝ/i
ĉantaĝ/i (tr) ⚖ Devigi iun per skandalminaco pagi monon aŭ doni avantaĝon: lia iama amdonantino ĉantaĝis la ministron.
ĉantaĝo. Ago de tiu, kiu ĉantaĝas: neniam cedu al ĉantaĝo.
ĉantaĝisto. Tiu, kiu vivtenas sin per ĉantaĝoj.
PIV · 2661